Почетна Колумна Kapitalisti naprijed, fašisti stoj?!

Kapitalisti naprijed, fašisti stoj?!

by pera
Što je to tako iritantno u današnjoj institucionaliziranoj borbi protiv fašizma? Toliko toga da je teško odlučiti se odakle početi kritiku. No kao što reče kineski mudrac Sun Ce: ‘Kada je neprijatelj sa svih strana, svaki udarac je dobar!’

Autor: Srećko Pulig

Mogli bismo zato početi poznatim stavom kritičke teorije koji se pripisuje jednom od njezinih osnivača, Maxu Horkheimeru, a nakon njega ponovili su ga mnogi. On glasi kako je onima koji bi da govore o fašizmu, a da pritom ne govore o kapitalizmu, bolje da šute. Shvatimo li izrijek ozbiljno, gotovo svi naši funkcioneri trebali bi zašutjeti. Jer njihov je antifašizam retrospektivan i državotvoran, a ne antisistemski! Njih on zanima samo kao ontološki materijal uzidan u temelje državnog zdanja. Takvo slavljenje ‘tekovina revolucije’, prevedene u pozitivni poredak, išlo je na živce već u Jugoslaviji. S vremenom sve više, kako je postajalo jasno da zemlja postupno odustaje od socijalizma kao glavne antifašističke stečevine. Što onda reći o pokušajima da se kapitalistička restauracija i stvaranje novih država omogućeno razaranjem stare utemelji u povijesnom antifašizmu nego da su ti pokušaji kontrafaktički? Jer ako je ikada postojao trenutak kada su si ovdašnja rukovodstva sama dodijelila carte blanche, koja sve opravdava u ime sublimnog državotvornog cilja, onda je to bio trenutak rađanja njihove suverenosti i neovisnosti. A on je imao najviše odlika fašistoidnosti. Da su sve strane u sukobima spremne etnički čistiti i na druge načine kinjiti vlastito stanovništvo, samo ako ono ne odgovara njihovoj predodžbi o fašistoidnoj lojalnosti, to smo doživjeli. Ali nismo svi i preživjeli. Mnogi su stradali, od ‘svojih’ i od ‘drugih’. Neki su još dok se to nasilje događalo pokušali kvantificirati fašizam na djelu, pa je u tim pokušajima ugrubo ispalo kako je režim Slobodana Miloševića bio dvije trećine fašistički, onaj Franje Tuđmana do pola, a Milana Kučana trećinu. No ti elementi fašizma nisu se nikada do kraja povezali u historijski uzorak. Dapače, postojali su argumenti protiv upotrebe riječi fašizam za opis suvremenosti, jer ta etiketa stigmatizira i prekida refleksiju. Tu još spada i opaska Borisa Budena da nama danas prijeti nešto za što nemamo jedno novo ime, ali bi ono moglo biti i gore od povijesnih fašizama. Bilo kako bilo, od kolokvijalne upotrebe riječi fašistoidnost, ako već ne i fašizam, nismo odustali.

Taj fašizam bio je najprije preodjenut u ruho kulturnog romantizma, no bez ikakvih emancipatorskih momenata, kakvi su postojali u nacionalizmima 19. stoljeća. Na djelu je ustvari bio diferencijalni ili kulturni rasizam, u kojem je ‘vlastita’ nacija tendirala prema nadljudima, a sve druge, naročito iz zajedničke domovine, prema podljudima. Korigirajući svoju teoriju fašizma iz 1990-ih, baš u smislu da ne smijemo previdjeti cjelinu procesa koji su doveli do kapitalističke restauracije, slovenski sociolog Rastko Močnik naknadno je uveo i drugi tip fašizacije ovdašnjih društava. On je slijedio brzo nakon prvoga, a sastojao se u realističkoj tehnokratskoj ‘ne-politici’. To je onaj vladajući pristup koji – kao pseudoalternativa onoj prvotnoj zajapurenosti – govori kako nama ne trebaju ni lijevi ni desni (u historicističkoj retrospektivi: ni ustaše ni partizani), već samo pogled unaprijed. Razvoj, privredni progres, koji može donijeti samo vlada stručnjaka, koja će napokon razvlastiti zlosilje ideologa. Sve tu počinje naoko lijepo i liberalno: sloboda, jednakost, tolerancija i multikulturalizam. No čim dobiju priliku vladati, zastupnici ove struje fašizacije uvode propise koji praktično diskriminiraju, pretjerano iskorištavaju radnike i prekariziraju radne odnose. Učinak vlasti ovakvih ‘lijevih liberala’ je put u pseudokastinsko društvo, utemeljeno na raznolikosti pravnih i osobito radnih statusa, te na segmentaciji tržišta radne snage. Danas bismo tome mogli dodati i procese financijalizacije i pokoravanja cjelokupnog života stanovništva ekonomiji duga.

Pa ako je ‘nepostojanje’ kapitalizma problem naših prigodničarskih antifašista i moralističkih kolumnista, možda je problem nove mlade ljevice što sve hoće objasniti ekonomijom? Onda za njih vrijedi svojevrsno obrtanje Horkheimerova izrijeka, po kojem sada tko hoće govoriti o kapitalizmu, bolje neka šuti o fašizmu. Jer to je govorenje, kao ‘kulturaliziranje’ društva, već donijelo toliko nevolje da ga je najbolje preskočiti i odmah prijeći na tvrdo tlo ekonomskih činjenica. No tada bez odgovora ostaje pitanje zašto isti ili slični ekonomski trendovi u jednom društvu dovode do velike, a u drugome do zanemarive fašizacije. Ili, zašto u Sloveniji ili Istri poštovanje povijesnog antifašizma nije zatrto, a drugdje jest?

Uglavnom, neke objektivnije tendencije mogu se i trebaju uočiti. Spomenuti Močnik pokušao je pokazati što fašistoidnim politikama pribavlja masovnu potporu i što je izvor ‘proširene reprodukcije’ takvih političkih praksa. Restauracija kapitalizma zahtijevala je uspostavljanje novog ‘klasnog kompromisa’. Ili da se, nakon kratkotrajne euforije, barem pribavi pasivni pristanak radnih masa na novu podređenost i iskorištavanje, neusporedivo veće od onih u samoupravnom socijalizmu. Pouzdanost zaposlenja i sigurnost nadnica bili su potkopani još u dekadentnom završnom razdoblju Jugoslavije. A kada je nahrupila, globalnoj neokonzervativnoj/neoliberalnoj ofenzivi nije se moglo suprotstaviti na razini atomiziranih poduzeća. Zadnji pokušaj da se ‘tržišni socijalizam’ samoupravno korigira samoupravnim sporazumijevanjem i društvenim dogovaranjem nije uspio. Na sceni je ostala samo država. Ali ne ona samoupravna i socijalistička, već država državno-partijskih birokracija. A one su, suočene s krizom i mogućim narodnim ustancima protiv sebe, napustile socijalistički projekt, time uspješno depolitizirale mase, koje su postale pukim ‘događanjem (nacionalističkog) naroda’. Skrenute su energije odozdo, vlast mnogih birokrata je sačuvana, ali po cijenu promjene sistema i raspada države. Pod krinkom ideologije 19. stoljeća stvorene su države novoga kova, države globaliziranog kapitala u trenutku krize hegemonog euroatlantskog područja.

Očuvanje i obnavljanje fašistoidnih politika proizlazi iz dviju glavnih zadaća novih država: da se međusobno takmiče u privlačenju kapitalskih ulaganja i da upravljaju ljudskim resursima na svome terenu. Što je sve zajedno za većinu trka prema dnu. Zadatak država sada je da odrežu vlastito stanovništvo od političkog odlučivanja i pokušaju izvršavati protunarodnu politiku u korist kapitala. Fašistoidni elementi organski se uklapaju u taj uzorak i pomažu njegovoj učinkovitosti. Sve to onda kao samoobrana prate tzv. obnova patrijarhalne obitelji, ‘retradicionalizacija’ i bijeg u identitetske konstrukcije, kao pokušaji da se izgrade mreže potpore u okolini koju uništavaju kapitalistički procesi. Vidimo to i u srpskoj zajednici.

U takvoj situaciji identitetske zajednice, one koje danas ritualno zazivaju i antifašizam, društveni su oslonac suvremenoj državi. Tako se nekadašnja nacionalna država preobražava u identitetsku državu. A fašistoidne prakse su toj društveno-političkoj konstrukciji imanentne.

Moralističke kampanje i reklamiranje tolerancije ne mogu se učinkovito boriti protiv današnjeg fašizma, naprosto zato jer ne zahvaćaju ovdje skicirane povijesne uzroke. Vrlo često u tim kampanjama sudjeluju vlade, nevladine organizacije i evropske ustanove, koje su na čelu i ovih procesa koji uzrokuju suvremene fašistoidne prakse. U tim postupcima ogleda se i autoritarni karakter sadašnje liberalne politike: umjesto da narod određuje vlastima što da rade, sada to vlast nalaže narodu – kako da misli i što je za njega dobro. A to se svodi na nemoguću alternativu: kapitalisti naprijed, fašisti stoj! Fašizam je sastavni dio kapitalizma i zato je svaka suvisla borba protiv njega ujedno i borba protiv kapitalista.

Srećko Pulig
Novosti

REDAKCIJA

Akuzativ